Historija Slobodnog zidarstva u BiH do 1940

 

Napisana historija bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva još ne postoji. To je činjenica koja nikoga ne treba čuditi kad mi nemamo napisanu historiju odnosno nemamo ni adekvatnog opisa mnogih drugih segmenata našeg društva i kulture. Međutim, ona, iako još nije zapisana, postoji, mi je zapravo moramo najprije rekonstruirati iz tragova koji su nam preostali, fragment po fragment, korak po korak. Pred ovom generacijom slobodnih zidara je izazov da je napišemo.

Kažemo izazov, a zapravo bi trebalo reći imperativ: iako ima mnogo braće koja misle da to nije tako važan segment, teorija kulture nas poučava da nikakav identitet, ni pojedinačni ni grupni, nije moguće graditi bez prošlosti. To ne znači da mi ne trebamo biti okrenuti budućnosti, ali mi nikakve kriterije ni orijentir za budućnost ni za sadašnjost nemamo, ako ne izgradimo odnos prema prošlosti. Naše slobodno zidarstvo obnovljeno je 1999. godine. Nesporna je važnost tog obnoviteljskog čina, gdje mi od 2005. prvi put u historiji imamo našu VL BiH, no, treba naglasiti da su i prije ovog obnavljanja, kao što i sama riječ kaže, postojali tokovi, danas zaboravljeni ili potisnuti, koje mi moramo nanovo osvijetliti kako bi uspostavili kontinuitet. Naravno da u ovoj re-konstrukciji ima i konstrukcije, učitavanja, ali nemoguće je bez nje kreirati historijsku naraciju: nekad je veoma tanka nit između faktografije i mitologije, čestiti istraživači se trude da i ovo dopisivanje, sklapanje, konstrukciju nikada ne čine nauštrb samih činjenica.

Historija bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva obuhvatala bi prije svega organizirano slobodno zidarstvo u našoj zemlji, koje je u našem slučaju dokumentirano od 1930. godine, od unošenja svjetla u Ložu Sima Milutinović Sarajlija, a vjerovatno je postojalo i prije Prvog svjetskog rata, u drugim okvirima, kroz djelovanje bosanskohercegovačkih slobodnih zidara u ložama izvan BiH, recimo u austrijskim, srpskim, mađarskim, britanskim i francuskim ložama.

Rekosmo da nije napisana historija slobodnog zidarstva u BiH; no ona se djelimično tretira u postojećim historiografskim knjigama o slobodnom zidarstvu koje se bave nekim širim ili drugim okvirima. To su prije svega knjige Zorana Nenezića, prvobitno objavljena 1984. pod naslovom Masoni u Jugoslaviji, u kasnijim izdanjima je proširena i mijenjala naslove, zatim Ivana Mužića Masonstvo u Hrvata, a odnedavno je na tržištu i knjiga Mudrost Branka Šoemena, čiji će nastavci, koji još nisu objavljeni, zasigurno dati nove impulse istraživanju historije masonerije i u BiH. Tu treba istaknuti dvije stvari: Ni Nenezićeva ni Mužićeva knjiga nisu pisane s najboljim namjerama, opterećene su svaka svojom ideologijom, a u trenutku pisanja, ili barem koncipiranja knjige, ni Nenezić ni Mužić nisu bili slobodni zidari. Najvredniji dio knjige su brojni dokumenti koje donose ove studije, i pritom također treba biti oprezan: treba razlikovati masonske izvorne dokumente, kao što su protokoli i zapisi u arhivima i službenim organima masonerije na ovim prostorima, primjerice, u časopisima Neimar i Šestar, te dokumente koji su nastali iz izvještaja policije i tajnih službi o slobodnozidarskom djelovanju, a takvih nije mali broj, budući da se svaki režim na svoj način zanimao za organiziranu i individualnu masoneriju.

Historija masonerije u BiH po epohama

Osmanski period

Kako piše na web stranici RVLS: „Turske lože postojale su u Beogradu još krajem 18. veka. U drugom, južnom delu današnje Srbije, u vreme vladavine turskog sultana Selima III, u Beogradu je od oko 1790 god. delovala Tursko srpska Loža o čijem imenu i radu ima malo podataka, ali se zna da su njeni eminentni članovi bili Mitropolit beogradski Metodije, Petar Ičko, Knez Aleksa Nenadović, Janko Katić. Među članovima je bilo i hrišćana i muslimana i jevreja.“ Od sredine 19. vijeka, za vrijeme vladavine reformski orijentiranog sultana Ahmeda Rašida,  u Beogradu djeluje i loža Ali Koč, čiji su članovi također bili i muslimani i hrišćani. Sličnih loža je bilo diljem Osmanskog carstva tokom cijelog 19. vijeka. Treba istaći da je Osmansko carstvo bilo u određenim periodima puno tolerantnije prema slobodnom zidarstvu od nekih evropskih država, tim prije što postoji jasna, ne samo duhovna, nego i direktna konekcija između pojedinih derviških redova i masonerije. To je još uvijek potpuno neistraženo područje. No, za sada, nema direktnih indicija da je postojala neka loža na teritoriju BiH, ali cjelokupni okvir nalaže da bi podrobnije istraživanje ove epohe moglo polučiti određene rezultate. Valja reći da je član Lože Ali Koč po svemu sudeći bio i prvi poznati bosanskohercegovački mason, Sima Milutinović-Sarajlija. Analiza njegovog slobodnozidarskog djelovanja zaslužuje posebnu pažnju.

Sima Milutinović-Sarajlija jedna je od najzanimljivijih ličnosti balkanske kulturne i intelektualne historije 19. vijeka, rođen je u Sarajevu 1791. u porodici trgovca, no ubrzo napušta rodni grad, bježeći od kuge. Putovao je po svijetu i obrazovao se po cijeloj Evropi. Živio je kao pustolov, bio je kozmopolita širokih shvatanja. Iniciran je u jednoj loži u Besarabiji koja je tada bila pod osmanskom upravom. Imao je izrazito prosvjetiteljska shvatanja; slobodnozidarska filozofija izražena je u djelu Luča mikrokozma Petra Petrovića Njegoša, čiji je učitelj jedno vrijeme bio.

Osim Milutinovića, bitan bosanskohercegovački slobodni zidar iz osmanskog perioda jeste i Mićo Ljubibratić (1839-1889.), taj nemirni ustanik iz Hercegovine, koji je prvi preveo časni Kurʼan na jezik Južnih Slavena.

Austrougarski period 1878-1918.

Stvari konkretnije stoje sa austrougarskim periodom: tu imamo nekoliko indicija i uvjerljivih svjedočanstava da je prije Prvog svjetskog rata postojala masonska loža u nekom obliku u BiH, najvjerovatnije pod zaštitom Velike Simboličke Lože Ugarske. Muhamed Hadžijahić, ozbiljan i cijenjen historičar, u svojoj knjizi Od tradicije do identiteta. (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana) izdanje Svjetlost, Sarajevo, 1974, str. 250), a u kontekstu opisivanja djelovanja bosanskohercegovačkog političara Šerifa Arnautovića, navodi sljedeće:  

„Arnautović je bio religiozno indiferentan, iako je bio direktor vakufa. Bio je inače član budimpeštanske masonske lože.“ Nažalost, Hadžijahić ne navodi izvor, ali je vrlo znakovito pismo koje je 1983. uputio Ivanu Mužiću, a ovaj prenosi u svojoj knjizi:

»Danilo Dimović, poznati bosanski političar, pričao je muzejskom kustosu Dervišu M. Korkutu (za vrijeme procesa u Travniku 1914. ili 1915.) da je on zajedno sa Šerifom Arnautovićem osnovao u Sarajevu (koliko se sjeća Korkut oko 1912.) slobodnozidarsku ložu. To je bila prva bosanska loža, a dotle su njih oba pripadali peštanskoj loži. Loža se nije mogla održati, jer je bila previsoka članarina. Član te lože bio je i Fehim Ćurčić, koji je postao gradonačelnik Sarajeva. Korkut mi je kazao da je Ćurčić bio beznačajna ličnost, ali je postao gradonačelnik zahvaljujući svojoj pripadnosti slobodnom zidarstvu.«

Mužić ne prati dalje ovaj trag, ali je ovakav razvoj situacije vrlo vjerovatan; drugi izvori potvrđuju da je BiH bila područje širenja i hrvatsko-ugarskog masonstva:

„Braća su razmišljala o širenju masonstva, posebno u Bosni, Vojvodini i na jadranskoj obali. Međutim, masoni u Hrvatskoj naišli su na poteškoće u samim masonskim redovima. Mađarsko masonstvo polagalo je posebno pravo na navedene pokrajine. Tako je, nakon okupacije Bosne i Hercegovine, jedan kandidat iz Sarajeva god. 1909 primljen u ložu Demokratia u Budimpešti, a na protest zagrebačke lože Ljubav bližnjega odbijen je iz Pešte s motivacijom, da je Zagreb od Sarajeva udaljen 280 kilometara, odnosno, da je Sarajevo bliže nekim mađarskim središtima.“ (S. 30)

Iz arhitektonskih tragova vidljivo je da je masonsko djelovanje prisutno najkasnije od 1890. godine, kada se pojavljuju prvi slobodnozidarski simboli na sarajevskim zgradama.

Period nakon prvog svjetskog rata:
Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija

U periodu nakon Prvog svjetskog rata, dvadesetih i tridesetih godina, postojala je u Sarajevu, kako navodi loža Bosna, koja je imala 23 člana, ali vjerovatna nije bila regularna i o njoj se malo zna. No, kao i u prethodnim slučajevima, mnogo bi se dosta rekonstruirati proučavanjem personalnih arhiva važnijih ljudi iz tog perioda. Također, izvan zvanične obiedijencije, postojala je je i jevrejska loža sa 40 članova. Tu je čak sačuvan i spisak.

No, okosnicu slobodnozidarske povijesti tog perioda čini dakako loža Sima Milutinović Sarajlija. Proučavanjem Šestara, zvaničnog glasila jugoslavenskog slobodnog zidarstva, nailazimo na sljedeću informaciju. Na radu i skupštini Velike Lože Jugoslavije održanoj od 25.marta 1928., zabilježena je sljedeća besjeda Vel. Majstora Adolfa Mihalića

(Šestar, godište 1928 Prilog Šestaru br. 10, str. 11 priloga  Arhitektonska table jedanaeste godišnje skupštine Velike lože Srba, Hrvata i Slovenaca „Jugoslavija“ u Or. Beogradu održane po ritualu na uč. Stupnju 25.marta  1928. godine u Or. Beogradu).

„Imamo prijedlog Sav. Veća da Godišnja Skupština izvoli konačno odobriti i usvojiti naknadno prispjelu molbu Bta. U.D. i još 11 braće iz Or. Sarajeva, da mogu u tom Orijentu osnovati pravu i potpunu Ložu pod imenom Sima Milutinović Sarajlija. Mislim da je to tako važan akt, da imamo u srcu Bosne ponosne jednu Ložu., u onome kraju gde je tako potrebna masonska saradnja svih da treba  jednodušno da pozdravimo taj korak naše braće iz Sarajeva. Prima li Skupšština taj predlog Sav. Veća! (Prima). Objavljujem da je primljeno.“

Loža, nakon što je jedno vrijeme radila kao vjenčić ili kao deputatska loža pod nazivom Mrkonjić, postala je prava i potpuna 1930. godine, a iste godine, tačnije 08. Novembra, u prisustvu Velikog Majstora Mihalića posvećen je i hram. Još uvijek je nejasno gdje se taj hram u Sarajevu nalazio.  U Šestaru. Br. 9/10 (1930), 204-205, nailazimo na sljedeći zapis pod naslovom „Slobodnozidarski hram u Sarajevu“

„Naša loža u Sarajevu „Sima Milutinović Sarajlija“ trpila je mnogo od toga, što nije posjedovala

zgodne prostorije u kojima bi se mogla urediti i gdje bi održala radova i sastanke. Sad je napokon i to pitanje na sretan način riješeno. Dne 08.novembra o.g. je taj hram pod vođstvom našeg neumornog br. Zamjenika Vel.Maj. D.d. Mih svečanim način osvijetljen. O ovomu su se činu sakupila brojna braća iz susjednih orijenata, a naročito iz Beograda, te je rad protekao lijepo i skladno. Braća iz Sarajeva su primila osvjedočenje da ih prate u radu simpatije cijeloga našeg bratstva u Jugoslaviji, a to im neka dade podstreka za njihov dalji rad, da bude sad, kad su stekli i uredili dom, tim življi i uspješniji. Ako igdje, treba nam blagog utjecaja lože baš u Bosni, gdje je usljed vjerske pocjepanosti potrebna saradnja svih na temelju tolerancije.“  (N.A.)

Vidimo da su i braća od prije 90 godina također bila svjesna koliko je slobodnozidarska ideja tolerancije bitna z BiH, a s druge strane, koliko bosanskohercegovačka specifična kulturalna raznolikost jeste u svom temelju slobodnozidarska.

Bitnu ulogu u toj loži igrao je Uroš Dučić, koji je bio sekretar Lože, a obrazovao se u Americi, i po povratko bio je direktor Američko-Srpske banke. Prvi Starješina Lože bio je Dr. Bogdan Vidović, porijekom iz Bosanske Gradiške, ugledni advokat iz Sarajeva, koji je studije prava završio u  Pragu. Nakon 1945. Vidović je bio prvi predsjednik Advokatske komore Republike BiH. Loža je postojala sve do samouspavljivanja VL Jugoslavije 1940.godine.

Izvan organiziranog slobodnog zidarstva ja bih samo skrenuo pažnju na pojavu Dimitrija Mitrinovića, Gačanina, koji je bio blizak krugovima Mlade Bosne, ali se prije atentata otisnuo u svijet, završio škole i postao izuzetno cijenjen kao filozof i stručnjak za ezoteriju. Napisao je nekoliko spisa o slobodnom zidarstvu. Poznati masonolog Robert Lomas ga u svojoj knjizi

Drugi Mesija predstavlja na sljedeći način:

„Dimitrije Mitrinović, balkanski znanstvenik iz Bosne i Hercegovine, koji je živio u Londonu otprilike u doba Prvoga svjetskoga rata. Uskoro je postao vodeća osoba u takozvanoj Skupini Bloomsbury, koja je okupljala uglavnom engleske intelektualce. Naziv skupine odabran je prema području u blizini Britanskoga muzeja u središtu Londona,  gdje je živjela većina članova. Bili su to ugledni mislioci, koji su djelovali na području umjetnosti ili društvenih znanosti. Među članovima je bila Virginija Woolf i njezin suprug Leonard, ekonomist John Maynard Keynes, te spisatelj i esejist E. M. Forster.“

Po Lomasovim riječima, ovaj bosanskohercegovački znanstvenik je jedan od bitnijih masonskih mislilaca. Postoje njegovi spisi koje je pisao na našem jeziku, no većina toga je nastala na engleskom jeziku. I to je nasljeđe koje tek treba otkriti.

Kao što je poznato, Slobodno zidarstvo u BiH obnovljeno je 1998/1999. godine, prije svega, uz pomoć austrijske i slovenske braće. VL BiH osnovana je 2005. godine, a sada pod njenim okriljem djeluje ukupno sedam pravih i potpunih loža, dva bočna reda, istraživačka loža Quatuor Coronati, i red Demolay. Taj obnoviteljski period predstavlja posebno poglavlje, koji zaslužuje posebno razmatranje koje na ovom mjestu ne možemo upriličiti.

Historija bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva, historija slobodnog zidarstva na Balkanu, obilježena je usponima i padovima, prijelazima iz jednog u drugi politički sistem ili civilizacijski okvir. Kao što se vidi iz ovih crtica, historija slobodnog zidarstva u BiH neraskidivo je povezana sa tokovima slobodnog zidarstva na Balkanu i Srednjoj Evropi. Na neki način ona govori o neraskidivoj povezanosti naše dvije zemlje, uprkos političkim i nekim drugim podjelama. Naš zadatak je da poput Mehmed Paše-Sokolovića, na način kako ga je opisao naš Br. i književni nobelovac Ivo Andrić u svom djelu Na drini ćuprija, gradimo mostove između obala, gradova, kultura i naroda. Ti mostovi bratstva trajniji su i jači od svih granica koje su izvan nas ali i onih koje su u nama.

Rana historija bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva

Počeci bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva u 19. stoljeću

Počeci bosanskohercegovačkog slobodnog zidarstva sežu u 19. stoljeće, a, moguće je, i u osmansko doba, kada je na području zapadnog Balkana pod vladavinom otomanske imperije djelovalo nekoliko loža, između ostalog i loža Ali Koč. Po svemu sudeći, njen pripadnik bio je Sima Milutinović-Sarajlija, prvi imenom poznati slobodni zidar iz Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme Austrougarske (1878-1918.) tragovi slobodnog zidarstva na području BiH postaju vidljiviji. Neki izvori govore o tome kako se istaknuti političari tog doba Šerif Arnautović, Danilo Dimović i Fehim Čurčić bili pripadnici bratstva, te da je u Sarajevu djelovala oko 1910. godine djelovala loža ili vjenčić pod zaštitom Velike simboličke lože Ugarske. Masonski simboli na brojnim sarajevskim zgradama počev od 1890. Nedvojbeno govore o prisustvu slobodnog zidarstva na ovim prostorima, premda njegovu formu još treba istražiti.
Dokumentirano slobodno zidarstvo u BiH postoji od 1930. kada se pod zaštitom Velike Lože Jugoslavije osniva loža Sima Milutinović-Sarajlija. Zbog političke situacije u Evropi loža se, kao i cjelokupno jugoslavensko slobodnozidarstvo, samouspavljuje, pred početak Prvog svjetskog rata samouspavljuje; u socijalističkoj Jugoslaviji (1945-1990) ponovno buđenje organizirane masonerije u zemlji nije bilo dozvoljeno

Obnova slobodnog zidarstva u BiH: 1999

Gotovo sedamdeset godina kasnije, nakon rata 1992.-1995. godine, slobodno zidarstvo u BiH se ponovo budi. Pod okriljem Velike lože Austrije i slovenske masonerije čine se napori na obnavljanju slobodnog zidarstva u BiH. Velika uloga i zasluga pripast će Br. E.D., koji će od 1997. biti u pregovorim sa austrijskom braćom, prije svega, iz Koruške.
Godine 1998. obavljaju se razgovori s prvim neofitima, budućom BBr.: M.Đ., I.M., M.T. i I.R. koji će činiti jezgro obnovljene bosanskohercegovačke masonerije, odnosno prve deputatske lože Lux Bosnia, u koju se 19.06.1999. u slovenskom mjestu Dragomer ritualno unosi svjetlo pod zaštitom Velike lože Austrije, čime se zvanično obnavlja organizirano slobodno zidarstvo u BiH. Nakon toga, više desetina radova upriličeno je u Sloveniji, prije nego su braća počela raditi u improviziranim hramovima u BiH.